(Katarina Sarić: Globus hystericus,
Balkanski književni glasnik, 2020.)
Svaka je kuća dovršen zločin.
Plodno samoubojstvo.
Bijes oaze u koju mravi
Natjeraše čovjeka.
(Vesna Parun)
Katarina Sarić, književnica i aktivistkinja, autorica avangardnog kova i vokacije, podarila nam je pjesničku zbirku prijemčiva naslova. Globus hystericus. Sam je prijevod sadržan na uvodnim stranicama knjige, a znači knedla u grlu. Ta je fraza povezana s nemogućnošću govora, zaustavljanjem izbačene misli, govornom distrakcijom prilikom prenošenja izrečenog. Ako bismo navedeni pojam uveli u široko metaforičko parametarsko polje, mogli bismo govoriti o onima kojima je govor zaustavljen, čije riječi ne dopiru do drugih, čije je djelovanje i otisak u svijetu sveden na izblijedjelu kopiju starog pečata... Poniženi i uvrijeđeni. Dostojevskijev se naslov proteže i zauzima brojna polja danas. Kako se kritika ne bi pretvorila u sveopću lamentaciju o drukčijosti, i ovu ćemo odrednicu usmjeriti u njezin značenjski stroj kako bismo dobili poetičku konzistenciju njezina centra i njezinih rubova. Tamo gdje se olovke šilje i gdje grafička prašina zaostaje zbog grbave bjeline papira.
U knjizi se dominantno pojavljuju tri idejno-tematska polja koja lirska junakinja mapira značenjima iz različitih predmetnih područja. Prvo je predmetno područje nacionalna tradicija i religija, drugo ispovjedno-intimistička lirika, a treće ispovjedni patos karakterističan za sve pripadne žanrove, a napose za liriku. Svako je predmetno područje natopljeno pripadnim inventarom koji počiva na leksičkoj, sintaktičkoj, semantičkoj i diskursnoj razini, a lirska junakinja upućuje mu ironijske silnice kako bi se potakla dekonstrukcija utvrđenog područja. Ta dekonstrukcija nije angažirane naravi niti njezina funkcija cijepanja na proste faktore dovodi do nekog značajnog ideološkog učinka, već se njime osvajaju utvrde pjesništva, zrelog, čistog i samosvojnog. Na avangardnoj tradicijoj rođenog, postmoderno izrezbarenog. Nacionalna tradicija i religija počiva na osjećaju pripadnosti (kuća kao ideologem), svetinjama i svetkovinama, čvrsto utvrđenim točkama ovjere identiteta. Ispovjedno-intimistička lirika kao i pathos kao njezin sastavni dio proizlazi iz emocionalne stratigrafije, istaknute pozicije lirskog ja i širokog dijapazona tematskih situacija vezanih za čovjekovo poniranje u sebe ili sudar sa svijetom.
Gotova programatska pjesma kojom se otvara zbirka Trojica dekonstruira tradicijske sklopove i to korištenjem figure correctio (U ime oca / U ime kćeri), gnomskog diskurza (da kuća valja, i vuci bi je imali), usmenoknjiževne sintagmatike (guja nevjera) i kulturalnih znakova (Njegoš, Andrić, Lalić). U ironizaciji ispovjedno-intimističke lirike ističu se pjesme (Triangl, Izvod iz matične knjige rođenih) u kojima je sjajno postignuta sentencijalna gibljivost teksta izmjenama duljih i kraćih stihova, stihovima u zagradama koji ekspliciraju subjektovu poziciju, a u biti približuju autora i subjekt te omanjim retoričkim zavijutcima kojima se otežava prohodnost pjesmine ceste (nabubam neku taktiku / nabacim blazirani kez / disjunkcije ekskluziv).
Zanimljivi su neki segmenti zbirke. Prije svega, definiranje ženskog subjekta, ironizacija brojnih kulturnih znakova, hiperbolizacija i emfatičnost, te groteska. U definiranju ženskog subjekta lirska junakinja poseže za ironijskim određenjem (ni Penelopa ni babaroga) referirajući se u stihovima (Moja žena odbija da ponese muško oružje / umjesto toga ona piše / ona plete / i kopča podsuknju na duple igle). Pisanje se može izdvojiti kao topos Kristevina sagledavanja ženskog subjekta u vidu definiranja prema tzv. očinski sankcioniranoj kulturi. Kristeva izrijekom navodi majčinstvo i pjesništvo kao dvije zaštićene zone. Ironizacija raznovrsnih kulturnih znakova (Edip, Elektra, patos, hybris) služi sveopćoj karnevalizaciji potrošenih kulturnih značenja iz čijeg pepela treba izići novo usplođe za nove poetike i općenito novu poetsku stvarnost. Hiperbolizacija i emfatičnost bitne su karakteristike jezika i smisla ove poezije. Proizlaze iz snage ironijskog govora lirske junakinje čime se navedene instance sele iz stilskog u poetički sloj. Groteska se pojavljuje kao ironijski produkt (presušen / je / plač iz kolijevke) i čita se kao pojačani protok ironijskog naboja.
Književni opus Katarine Sarić biva sve većim i snažnijim. Poezija iz ove knjige predstavlja jedan novi, složeniji iskorak u definiranju postmoderne poetike s avangardnim prevjesima, suptilnog korištenja ironije i smiraja starih koncepata kako bi se otkopali novi. Time možemo s punim pravom reći kako Katarina Sarić pripada značajnim regionalnim pjesnicima mlađe i srednje generacije.
